Sport je ozbiljna stvar – ili nas barem tako uče. Traži pravila, disciplinu, trening, rezultat i pobjednika. No postoji i njegova druga, neukroćena strana, koja se pojavljuje na igralištima, u dvorištima, na tribinama i vašarima. Ondje se pravila izmišljaju u hodu, rekviziti ne moraju odgovarati standardima, a pobjeda ili poraz tek su povod za novu rundu igre. Beljan se u svojoj praksi okreće upravo tom prostoru, gdje sport postaje igra, improvizacija i, najvažnije, zajednički događaj.
U radovima koje predstavlja u Splitu, Beljan sport rastavlja na njegove osnovne elemente i ponovno ih sastavlja u igre, igračke, skulpture, mobile i improvizirane sportske rekvizite. Njihove se funkcije ponekad preklapaju: objekt može biti igra i skulptura, rekvizit i igračka, a njegova se namjena mijenja ovisno o načinu na koji mu pristupamo. Stolovi za igru, neobične sprave i šarene figure prizivaju atmosferu lunaparka, vašarskih zabava i dječjih natjecanja. Njihova estetika nije uglađena ni neutralna, već namjerno pretjerana, razigrana i pomalo groteskna, kao da je sport nakratko napustio stadion i preselio se u karnevalsku povorku.
Mihail Bahtin, pišući o stvaralaštvu Françoisa Rabelaisa, karneval opisuje kao privremeno izokretanje ustaljenog poretka, njegovih hijerarhija i pravila. U karnevalesknom se svijetu, tvrdi Bahtin, brišu granice između „visokog i niskog, ozbiljnog i smiješnog, umjetnosti i života”. Sličan pomak događa se i u Beljanovim radovima, gdje se sport kroz igru oslobađa svoje uobičajene discipline i standardiziranih oblika te vraća dječjem poimanju igre. U tom se pomaku i galerija mijenja: iz prostora u kojem se radovi promatraju postaje prostor u kojem se mogu isprobavati, koristiti i aktivirati kroz igru. Pravila nisu zadana jednom zauvijek, već se mogu otkrivati, pregovarati i prilagođavati, a igrači sami pronalaze načine upotrebe objekata i oblikuju tijek igre. Bahtinov karneval izokreće ustaljene hijerarhije kroz potpuno prepuštanje njegovih sudionika karnevalskoj logici. Sličnu predanost zahtijeva i igra. U knjizi What We Think About When We Talk About Football 3 Simon Critchley piše o intenzivnoj ozbiljnosti s kojom se
prepuštamo nogometu: premda znamo da je riječ „samo o igri”, u nju ulazimo potpuno i dopuštamo da nas ponese njezin tijek. U Beljanovim radovima tu predanost igri prate lakoća i humor, pozivajući nas da joj se prepustimo zaozbiljno, ali da pritom ne shvaćamo sebe previše ozbiljno. Sport se tako oslobađa imperativa rezultata, a umjetnost – potrebe da se uvijek doživljava ozbiljno.” – Iva Jurić