Iz predgovora izložbe: “Ovca nije u gradu, ali je na plakatu.“ No to je ovca na fotografiji! Vremenskim putem od oko 74.000 fotografija kod autora se događaju promjene, a likovna percepcija i osobni pristup radnoj etici svakako se mijenjaju, pogotovo ako je ona ritmički disciplinirana, kao što i jest u ovomu slučaju. Kako i sam kaže, Kristijanu Smoku važna je ulica. Ulica, ali ona ogoljena, sirova i bezobrazna, no i maštovita, razigrana, raznobojna, živa i dinamična. Put je to ulice na koji je Kristijan krenuo vožnjom skejtom, a nastavio ga pješice fotoaparatom. Skejt ga je i odveo do fotoaparata, u kojem je zadržao onaj drive koji je imao krajem devedesetih na zagrebačkim pločnicima, arhitektonskim plohama i istacima skejtajući ispred Mimare. Odatle su i krenula fotobilježenja pokreta i subjekta s pridruženim elementima: svjetlom, mjestom, brzinom, kompozicijom, odnosom subjekta i objekta, namjere i slučajnosti… Iako je čovjek najčešće u prvomu planu ulične fotografije, u Smokovu opusu postupno je izgubio središnju važnost, koju je dobila sama fotografija. Likovni su to zakoni koji fotografa sami zaokupljaju i nameću mu se ako ima hrabrosti za imaginaciju. Apstraktno se spaja s onim naviknuto jasnim i prepoznatljivim našem oku te se podsvjesno dobiva treće i najbitnije – namjerni nusprodukt. U tom smislu Kristijan iskorištava moć imaginacije te s fotoputovanja iz Maroka ili Azije dovodi ornamentalnu egzotiku boja u Zagreb te ga pretvara u „svoj“ grad, koji to tehnički već jest. No, da bi nešto bilo „naše“, potrebna je još jedna dimenzija koja nije primarno tehnička. Mašta se na ovoj izložbi kanalizirala izvedbom, a to možemo i vidjeti. Izložbom U poznatom nepoznato i gledanjem fotografija iz Zagreba, New Yorka i Koreje ulazimo u svijet koji nije ništa od imenovanog. Čine ga fotografije zemlje ili grada Kristijana Smoka. Ako se dobro zagledamo, možda uspijemo vidjeti i „naš“ grad.” – Ivan Svaguša
