“Veliku nam je sreću priredio Dinov začudan prijedlog da preuzme ulogu kvartovskog kipara.
Budući da svaka država koja drži do vlastitog integriteta, samopromocije i međunarodnog,
kao i unutarnjeg ugleda ima svog „državnog kipara“, procijenili smo da je krajnje vrijeme da
se i mi simbolički svrstamo među velike i moćne. Pristali smo, dakle, s osjećajem povijesne
odgovornosti.
Najodgovornija zadaća državnog kipara jest izvesti lik državnog velikana, predsjednika,
vladara. U tom nas je smislu Dino znalački uvjerio (možda ga je skriveno motiviralo da svoje
anonimne kosti ugradi u povijest) da je nužno izmodelirati poprsje našeg prosvijećenog
diktatora Borisa Šituma i time ga ostaviti na povijesnoj površini Trstenika kao njegovu prvu
ljudsku figuru. Istina, tek privremenu. Naime, iskustvo nas uči da su kolektivni stavovi
promjenjivi, svjetonazori lomljivi, a odnos prema javnoj plastici često ispunjen strahom ili
otvorenom mržnjom.
Stoga smo odlučili priču odmah privesti kraju, uštedjeti budućem počinitelju rušiteljskog čina
vrijeme, a sebi uskratiti iščekivanje tog čina, te poprsje bez odgode sami uništiti. Odluku je
dodatno učvrstila ekonomska računica, budući da je materijal posuđen od siromašnih
studenata, što je provjeren i često korišten model u izradi „državnih kipova“.
Zaključak se nametnuo sam: izraditi spomenik vladara besmislen je podvig. Riječ je o gesti
koja u najboljem slučaju razveseli šačicu ljudi, a u najčešćem scenariju frustrira većinu. No,
toliko ukorijenjen svečarski običaj da ga je suludo odbiti u našoj velikoj obljetničkoj godini.” – Ana Čukušić
