“Instalacija Albe Miočev sastoji se od pet slika razapetih na konstrukciju šatora – četiri bočne i jedne krovne – koje zajedno tvore privremenu arhitekturu slike. Na platnima je sve plošno, kao što slikarstvo uvijek jest, ali njihovo postavljanje na trodimenzionalnu konstrukciju otvara novu dimenziju: dubina više ne proizlazi iz poteza kista i optičkih skraćenja, već iz stvarnog prostora koji slike zauzimaju. Slika, inače komprimirana u tanki okvir, ovdje se „nabubrila“ i ušla u naš prostor, kao da je ono što je obično skriveno iza površine eruptiralo prema van.
Taj obrat otvara igru sa samim pojmom slikarstva. Šator je istodobno i konstrukcija i slika, i zaklon i pitanje: koliko je okvir rastezljiv, gdje prestaje plošno a počinje prostorno, gdje prikaz prelazi u konstrukciju? Napraviti šator od slika znači preokrenuti ustaljeno poimanje medija, ali bez konačnog odgovora. Rad se gradi na logici igre – onoj istoj u kojoj je djetinjoj mašti ideja bazena u dvorištu djelovala posve realno. Fleksibilne granice koje su tada bile samorazumljive ovdje se prenose na slikarstvo: ono se ispituje kao prostor u kojem je moguće zamisliti i ono što inače izgleda nemoguće.
Motivi na platnima to potvrđuju. Konj vezan u zamišljenoj štali pod stubištem zgrade stoji pokraj nagomilanih bicikala, automobili i rubovi pejzaža prolaze kao ulomci svakodnevice. To nisu dokumentarni zapisi kvarta, već prizori oblikovani prema načinu na koji funkcionira pamćenje: fragmentarno, nesigurno, obojeno osjećajem. Njihova svakodnevnost isprepletena je s onim nemogućim – prizor štale u zgradi jednako je logičan kao i ideja bazena u dvorištu – jer u sjećanjima, baš kao i u igri, granice stvarnog i zamišljenog brišu se bez otpora. Upravo ta svojstva sjećanja prenose se i na slikarski rukopis.
Potezi su fragmentarni, bliži impresionizmu nego realizmu, a sirovo platno upija boju tako da prizori ostaju otvoreni i nedovršeni. Kao i sjećanja, slike nisu doslovne: ono što se pamti uvijek je pomalo maglovito, ali u toj nesavršenosti dobiva snagu.
Unutrašnjost šatora ostaje zatvorena, nedostupna oku. No ona nije prazna: to je prostor u kojem „bubri“ ono što je obično skriveno iza slike. Vidimo samo površinu, dok ono što ostaje unutra postaje izvor interpretacije. Umjesto da zaključi, rad otvara – sugerira da se i slikarstvo može promišljati iz djetinje logike fleksibilnih granica, gdje se pravila ne ukidaju nego iznova promišljaju.” – Jelena Šimundić Bendić