“Ne pripadati mnoštvu za neke znači trud, a za neke je to dio njihove prirode. Je li to na sreću ili na žalost ostavljamo vlasniku na odluku. Kako bilo, Dušanu Gačiću je ta osobina dio njegove kreativno-progresivne prirode i ne čini se da se i trudi biti van umjetničkih mediokritetskih stremljenja, on izgleda ne može drugačije jer ovaj drugi smjer nije niti opcija. To je sreća za hrvatski strip, a kakva bi tek sreća bila da njegovi uspješni eksperimenti jesu dio srednjestrujaških stripova ili jako željenih, ovih ili onih autorskih generacija. Upravo taj termin „autor“ i jest nešto što bi mogli okarakterizirati kao temelj Gačićeva početnog impulsa jer u sebi nosi dva vrlo bitna elementa : individualnost i kreaciju. Ako su nabrojani djetinje zdravi i zrelinom odlučni, onda ne možemo govoriti o stripovskim etiketama poput: mainstream stripa, alternativnog stripa, underground stripa, itd, ali možemo govoriti o kvalitetnoj umjetnosti ili jednostavno – o umjetnosti( ako umjetnost shvaćamo kao rijetko uspješno umijeće spajanja zanata, lucidne ideje i „duha“). Trska, pero, kist, kolaž, sprej, papir ili crtež, linorez, skulptura, graffit, mix-media: strip je jezik, i previše širok za one koji mogu vidjeti njegovu medijsku širinu no Gačić u toj širini pliva hidrodinamično kao crtače pero u bočici punoj crne tinte, u bočici bez dna. Suhoparno bi bilo reći da se teme njegovih stripova bave realnošću života, društva, čovjeka, grada i bivanja jer teme koje ga okupiraju obuhvaćaju ono oku vidljivo i nevidljivo, ono što se tiče ljudske „stvarnosti“, ali i nefizičke stvarnosti te čitatelj u nekim trenucima ne zna što je stvarnije u Gačićevom stripu, emocija i mašta ili jezgra društvenih zbivanja. Čak i kada se hvata najsirovije realističke tematike, likovni izražaj kojim ga prikazuje , odvodi nas u vizualni vrtlog u više ne znamo listamo li monografiju o avangardama dvadesetog stoljeća ili priču u slikovnim sekvencama. E to je Gačićev strip… ukratko.” – Ivan Svaguša
Fotografirala: Žaklina Antonijević