“Velika beznađa su često nesaopćiva. Čine nas nedjelotvornima. Premda se neopisivo teško oduprijeti mrtvačkoj ukočenosti koja u tim trenutcima blokira tijelo i um, oduzimajući nam komande i pretvarajući nas u autsajdere vlastitog organizma, kiparica Irena Škrinjar u tome uspijeva prkoseći joj – zaokupljajući ruke, konzultirajući glinu i učvršćujući mokri, zemljani oblik u izduženu sjenu, nalik ljudima od dima. Čovjekolike crne figure od šamotne gline nosioci su pojednostavljenih osjećaja koji prate tjeskobna stanja, svedenih na gestualnu prezentaciju – pruženih ruku tik pred iščekivan zagrljaj koji ne dolazi, začepljenih usta, izvučenih šiljaka, propucane glave, osakaćene ruke, urezanih geometrijskih kodova i grebotina, pozlaćenih rana. Korištenjem japanske kintsugi tehnike pozlaćivanja pukotina nastalih uslijed pečenja keramike, autorica slavi slučajne nesavršenosti i tjelesne ožiljke svojih figura, jer svaka je od njih uspravna i dostojanstvena u svojoj trpnji.
Pokušavajući postići ritmičku kompoziciju u seriji crteža nastalih laviranim tušem, koji su poslužili kao skice za skulpture, Irena Škrinjar u odnos postavlja geometrijske i organske oblike, usuglašava racionalni i intuitivni princip. Komunikacija se odvija na metaforičkoj razini. U neutralnom i pomirujućem prostoru izmjenjuju se ljudske sjene i trokuti, maločas sjena lebdi nad trokutom, potom trokut visi nad sjenom. U izloženim grafikama poseže za potpunom redukcijom motiva, uklanja organsko, pročišćuje sadržaj i vizualnu ravnotežu postiže uporabom osnovnog matematičkog jezika: prostih brojeva i geometrijskih likova.
Irena Škrinjar bez senzacionalističkih deklaracija i bučnog aktivizma, vrlo oprezno i nježno ciklusom apelira na ozbiljnost duševnih tegoba i nepodnošljivost nagomilane boli s kojom se pojedinac nosi u tišini. Opisujući stanja u kojima se osjeća bespomoćnost i nesrazmjer razumskog i duševnog te među slojevima letargije ipak nazire vitalnost proizašla iz želje za uspostavom ravnoteže, izvjesno je da autorica umjetnost rabi kao putokaz u samoizlječenju. Rekla bih da joj je ona u tom procesu prijatelj, a ne progonitelj.” – Ana Čukušić