“Nekontrolirano grabimo naprijed, jurimo toliko da smo preskočili sami sebe. Trčeći smo zaboravili na mnogo toga pa i to da pogled seže dalje od ovdje i sada. Nove smo generacije naučili lijenim prečacima kojima nas je razmazila današnjica, uvjerili ih da je lakše kupiti nego zakrpati.
Izložba Gobleni u vremenu (slijepo crijevo) implicira ozbiljno problemsko zaleđe, daleko od pučke naivnosti samog medija – ishod ručnog rada. Svjesni da je budućnost bez ručnog rada amputirana budućnost, osiromašena na svim razinama, estetsko, kulturno i vrijednosno nasilje, izložba postaje platforma za širenje apela, povećanje vidljivosti i promjenu percepcije goblena. Može li se za goblene još uvijek pronaći mjesta u modernom kućanstvu ili su već duže vremena njegovo slijepo crijevo, koje u evolucijskom maršu gubi funkciju? Kako goblene učiniti dijelom našeg postojanja danas? Može li ih se uklopiti u vrijeme novih digitalnih medija, brze produkcije, konzumacije i zaborava, inkorporirati u globalna kretanja, suvremeni stil života i pripadajuće mu navike?
Nekadašnji omiljeni zidni kućni ukras, prvi je i najprepoznatljiviji DIY proizvod u našim krajevima. Sitno tkana tapiserija od finog konca nastala je u srednjovjekovnoj manufakturi braće Gobelin iz Reimsa. Krajem 19. st. Jacob Wiehler prodavao ju je u prodavaonici tkanina u Berlinu svojim njemačkim, ali i brojnim južnoslavenskim mušterijama. Goblen je u našim krajevima značajan društvo-povijesni fenomen, artefakt jednog autentičnijeg vremena, dio društvene tradicije, koji evocira obiteljske uspomene i međugeneracijski dijalog, prisjeća na uloženo vrijeme i iznimnu posvećenost, vještinu koju su moderna vremena gotovo zaboravila i zauvijek izgubila, a koja se nasljeđivala od starijih. Strani proizvod koji je urastao u južnoslavenski gen toliko da je dospio i u nastavni kurikulum. Najdragocjeniji od goblenskog roda, Wiehlerov goblen, onodobno je za našeg čovjeka bio simbol prestiža i inicijator zavisti među susjedima i rodbinom, skupocjen za obiteljski budžet srednje klase.
Rezultat dugog, nevidljivog i snažnog procesa, kao i nastojanja da se što više konzultira narodni duh, je izložba sa zavidnim brojem Wiehlerovih i Unitasovih goblena, goblena rađenih prema Burdinim i Neue Modeinim shemama, kao i dječjih te onih nastalih na satovima Domaćinstva, goblena u kojima se namjerno ili slučajno odstupalo od predloška, suvremenih interpretacija i umjetničkih radova. Goblen je jedna od onih fluidnih pojava kod kojih nije moguće razdvojiti njegovu fizičku pojavnost, bila ona i umjetnički nezadovoljavajuća, od njegovog metafizičkog značaja. Ova je izložba vezivo komunikacijskih sistema suvremenosti, novih iskustava s uspomenama, koje su nevidljiv, ali značajan činitelj izložbe. Uspomene se poput izložaka prostiru uokolo po galerijskom prostoru, materijaliziraju u česticama prašine koje ispunjavaju preostale centimetre praznine između goblena i posjetitelja, nadoknađujući daljinu koju je između njih stvorio neizbježan protok vremena.
Izložba priziva minula vremena, no sadrži jasno ishodište u trenutku i prodoran pogled u budućnost. Danas kada mirna vremena s manje stresa i gradske vreve gledamo u retrovizor, a još uvijek nismo odvozili predaleko da se slika zauvijek izgubi u horizontu, pravo je vrijeme da vrijednim i požrtvovnim autoricama i autorima goblena izrazimo zahvalnost, a ručnom radu damo priznanje koje nerijetko izostaje.
Možda slijepo crijevo ipak ima oči.” – Ana Čukušić
