“Crtež u radu Dominika Vukovića kreće se između ilustracije, grafike i slikarstva, između samostalne slike i slike koja otvara prostor pripovijedanju. U ovom ciklusu nema unaprijed zadanoga teksta ni narativa koji bi trebalo slijediti. Polazište je osobno, ali nije riječ o rekonstrukciji jednoga razdoblja ni pokušaju da se njegovi događaji slože u pouzdan redoslijed. Vuković radi nešto drugo. Iz predmeta, gesta, ljudskih figura, fragmenata interijera i obojenih mrlja koje pamćenje izdvaja gradi novu slikovnu cjelinu. Priča se ne prenosi u crtež. Ona se crtanjem tek počinje pojavljivati.
Pamćenje se ionako rijetko vraća po redu. Neke prizore izoštri, druge rastavi, preklopi ili ostavi gotovo praznima. Crteži se zato okupljaju u promjenjive konstelacije. Kao među zvijezdama, veze između pojedinih točaka nisu unaprijed nacrtane, nego nastaju pred pogledom koji ih nakratko povezuje u moguću figuru. Pojam konstelacije Waltera Benjamina pomaže nam razumjeti takav susret fragmenata. Prošlost se ne vraća kao dovršena pripovijest, nego bljesne u dodiru sa sadašnjim trenutkom. U Vukovićevim se crtežima ono što je bilo, ono što je od toga ostalo i pogled koji mu se danas vraća sastaju na papiru. Iz toga susreta ne nastaje rekonstrukcija, nego nova slika.
Takav način pamćenja nije samo tema ciklusa nego i njegov formalni princip. Jedan motiv doziva drugi, predmet ustupa mjesto figuri, a boja se povlači ili pojavljuje kao mali, ali važan akcent. Likovni se zapis pritom kreće od jedva vidljivoga akvarelnog traga i prozirnih širokih poteza do jasnih, oštrih linija i velikih, gustih crnina. Ograničena paleta ne tvori strogo uređen kod, nego mijenja intenzitet, ritam i težinu pojedinoga prizora. Radovi u kojima se pojavljuje autorov lik izdvajaju se registrom crnoga i bijeloga, drukčijom linijom i gušćom obradom površine, dok se predmeti često pojavljuju jasnije, gotovo kao privremena uporišta pogleda. Mrlja, obris, promjena mjerila i trag ruke nisu samo sredstva prikazivanja. Njima se slika pred nama tek sastavlja.
Jednako je važno i ono čega nema. Konstelaciju ne čine samo zvijezde nego i tama i udaljenosti među njima. Bjeline papira i razmaci između crteža zato nisu neutralna pozadina. Oni odvajaju prizore, usporavaju pogled i ostavljaju prostor vezama koje nisu unaprijed određene.
Crteži pred nama izranjaju poput svjetlosnih točaka jedne promjenjive konstelacije. Čas se iz cjeline izdvoji obojeni akcent, čas crna figura, ruka, ptica ili sasvim obična stolica. Pogled preskače, vraća se i svaki put uspostavlja novu, privremenu cjelinu. Iako ciklus nastaje kao svojevrsna priprema za buduću knjigu, njegov sadržaj ne pokreće zamišljeno listanje stranica niti njihov pravilan slijed. Oživljava kroz odnose u kojima se slike u galerijskom prostoru međusobno dozivaju, približavaju i razdvajaju, drukčije za svakoga kvartovskog zamišljenika koji ih pogledom povezuje. Pamćenje se tako pokazuje kao pokretan, asocijativan proces stvaranja slika, a narativ nastaje među njima, u razmacima, odjecima i vezama koje traju onoliko dugo koliko i naš pogled. Tako traju i osjećaji koji su ih prizvali, ne kao čvrsta i dovršena stanja, nego kao promjenjive blizine koje izranjaju, povlače se i svaki se put vraćaju u nekom drugom obliku.” – Jelena Šimundić Bendić