“Atmosferična izložba Mihaela Frančića naziva Carstvo seže do suvremenog doba, a nadahnuta je neprestanom preobrazbom gradskoga tkiva, urbanom transformacijom, izmjenom povijesnih, političkih i društvenih kulisa, gradskih vizura te proizvodnjom monstruoznih struktura megalomanskih pobuda. Sliku grada autor koristi metaforički kako bi progovorio o izgubljenom i dezorijentiranom pojedincu, koji oduvijek vjerno služi tim carstvima prilagođavajući se njihovoj neuhvatljivoj nestalnosti i njezinoj ulozi u ubrzanju života te tako postajući nezasitan, sve više nalik na carstvo, obuzet neprestanim osvajanjem prostora. Iz tog su razloga Frančićevi neboderi izgrađeni od taloga kave – pogonskoga goriva sveopćega ljudskog ubrzanja i trezvenosti, spremnosti za nošenje sa svakodnevnim izazovima. Konzumacija kave natprirodno razbuđuje naše stanice, šokira organizam i doprinosi dojmu učinkovitosti. Time preuzima ulogu alata kojim izvanjsko carstvo uspostavlja kontrolu nad unutrašnjim propisujući optimalno vrijeme za odmor. No uloga crnog napitka u radu tumači se osim društvenim kontekstom i povijesnim te političkim, primjerice ulogom kave u kolonijalizmu u zemljama u kojima se kultivirala i njegovim refleksijama na današnjicu. Upravo su to teme kojima se Mihael bavio u svojim ranijim radovima Satnica i De-Generation, kada je također, tada posežući za motivima odjeće i obitelji, ukazivao na konzumerizam, robovlasništvo i eksploataciju radnika u zemljama Trećeg svijeta i druge deformiranosti društvenih sustava. Radeći dvije godine iscrpno na ovom radu, Frančić otkriva treći sloj, osobni. Intenzivno razmišljajući o položaju umjetnika i vlastitome položaju u društvu, zidanje carstva postaje svojevrstan terapijski bijeg u kreaciju minijaturne verzije društva po svojoj mjeri. Frančićeve zgrade napravljene su u formi makete (neodoljivo nalikuju na zgrade u okolici Galerije Kvart), no izlaze izvan očekivanog formata, koji prestaje biti funkcionalan, lako saglediv i sveobuhvatan. Izdužuju se do nelagodne disproporcionalnosti i postaju krhki monumenti, fragilni kao carstva, društva i odnosi.” – Ana Čukušić
Fotografirala: Žaklina Antonijević