“U autoričinom imaginariju sabrane su neobične čahure, nježne kukuljice, kolijevke, lađe, lebdeća i prizemljena gnijezda. Stidljivo pružaju žičana ticala i paučinaste mreže. Rastvaraju se i pokazuju svoje sadržaje, hrpice jaja i sjemenje, klice, buduće živote. Ili su pak skvrčena i začahurena, opremljena nazubljenim pomagalima, poput kula spremnih za obranu. Bjelina i fragilnost rižina papira, osnovnog gradivnog materijala nastambi Tončice Jelače Marijančević, implicira nejakost i nevinost, a time i spiritualnost te je komentar na shvaćanje doma kao svetinje. Hrapava struktura i živi rub papira, izostanak agresivnije umjetničke intervencije i vizualnog senzacionalizma, upućuje na zaokret od estetike prema etici.
Dom je androgeni simbol – istovremeno naša sigurna zona, utvrda (muški princip) i neophodan temelj razvoja i održavanja života (ženski princip). Našu rodnu arhitekturu od građevina koje kasnije nastanjujemo razlikuje tek nevidljivo obilježje fizičkog i duhovnog utočišta, proizašlo iz naglašene majčinske energije, koja prožima prostor i u naše najranije misli ostavlja neprolazne tragove. Autorica intermedijalnost postiže tankoćutnim promišljanjem odnosa između auditivnog i vizualnog iskaza, ambijentalnu instalaciju prati uspavanka. Ženski glasovi križaju se, razgovaraju, miluju i stražare nad životom u nastajanju. Pridonose dojmu zvuka u uterusu i upotpunjuju ambijent prvog staništa.
Premda vrelo svog kreativnog impulsa Tonka pronalazi osluškujući i motreći prirodu, ne poseže za ekološkim, iako je svjesna njegove važnosti, već egzistencijalnim čitanjima rada, fascinirajući se životnim procesima i diveći se čudesnosti i bogatstvu života koji nas okružuje, a kojeg suviše olako shvaćamo. Bez namjere da se Tonkine radove nepotrebno optereti i ograniči lojalnošću isključivo rodnom obilježju, tek će se dotaći pripadnost liniji koju se u umjetnosti naziva područjem ženskog stvaralaštva, a odnosi se na intuitivni (umjesto racionalnog) odnos prema stvarnosti, posebice prirodi, lirizam te motivski prezentira kroz snove i nadrealne krajolike.
Bivajući među mnogim drugima, Gnjezdišta se ne prestaju isticati. Postoji u njima nečeg iscjeliteljskog, neke neiskazive moći da djeluju na nas rezultirajući bujicom dobrih osjećaja. Sličnih onima koji sustižu prilikom vračanja izvorima – povratkom putnika kući ili majčinskom odagnanju boli kojim nas unizi toliko da sa zagrljajem postajemo djeca i kao da se nikada nismo zasitili svijeta ili nebrojeno puta rastali od vlastitog bića, nastavimo pronalaziti smisao.” – Ana Čukušić