“Ključna dilema je kako naslikati i opisati određeno mentalno stanje? Možemo li zamisliti mentalno stanje neovisno o čovjeku ili čovjeka lišena mentalnog stanja? Ili čak i takvom čovjeku dodjeljujemo mentalnu kategoriju?
Upravo iz ovih razloga slike Marije Petrović nisu portreti, štoviše niti psihološki portreti, one su autoričine vizualne interpretacije, preslike mentalnog stanja nepovratnog beznađa, potištenosti i apatije, gubitka interesa za svijetom oko sebe i u sebi. Naslikani likovi nalikuju jedni drugima, nemaju naglašene individualne crte, većina ih je rodno neodređena, štoviše izraz im je nerijetko prebrisan. Njihova vanjština je u službi stanja, njegov odraz i posljedica nutrine.
Na Marijinim slikama precizirani su samo oni elementi, koji bi nam mogli pomoći u prepoznavanju tjeskobna stanja, solidariziranju s onima koji od njega pate, njegovom normaliziranju unutar općeg diskursa te prihvaćanju kao dijela društva. Kako bi naglasila otpor društva prema svakom iskazu nejakosti, najviše pažnje i slikarske razrade pruža šareno obojenim kostimima, maskama, smiješnoj dotjeranosti likova, koja upućuje na skrivanje iza lažno radosne ljušture, savršenosti kojoj težimo.
Koncept se rastvara kroz slikarski proces, nadograđuje množenjem pristupa, promišljanjem novih slikarskih slojeva i struktura. Ako je lik u funkciji sadržaja, tada je pozadina iza njegovih leđa samostojeća apstraktna slika, posveta slikarskom zanatu i njegovim nikada dokraja prohodnim prostranstvima, čije otkrivanje može biti samospoznajno.
Na izložbi naziva Circus Tragicus, koju uz nove radove čini i nekoliko slikarskih primjeraka iz diplomskog rada Stanja – Osuđenost na slobodu, Marija Petrović otvara novu dimenziju, stvarajući efekt začudne nelagode pred karikiranom neusklađenošću vanjskog i unutrašnjeg i krivnju negledanja, krivnju za naš život “samo pokraj”.” – Ana Čukušić