“Unutrašnju nestabilnost uzrokovala je činjenica da su se dvije suprotne sile sukobile u meni, boreći se za prevlast. Prva je bila nagon za samoodržavanjem. Druga sila – koja je bila ukorijenjena i koja je svom snagom djelovala na uništenje moje unutarnje ravnoteže – bijaše moj nagon prema samoubojstvu – taj ustrajni i tajanstveni nagon kojem se čovjek često nesvjesno predaje.” (Yukio Mishima, Ispovijedi maske)
Citat Yukija Mishime zapisan u njegovu autobiografskom romanu Ispovijedi maske književni je blizanac instalaciji Marina Renića. Prisjećajući se događaja iz formativnih godina života, Mishima retroaktivno promišlja o osjećaju straha, opsjednutosti tjelesnim, suicidalnosti i pokušajima svladavanja žestine vlastitih želja. Renićeva videoinstalacija autorov je govor u prvom licu, u kojem verbalizira proživljeno iskustvo, ali i nadolazeće, odnosno pretpostavljeno, koristeći se medijem video performansa. Pritom se referira na Lacanovu teoriju identiteta i na traženje sebe izvan društvenih uloga, pronalazeći odgovore u povezanosti tijela i uma. Kao i na Empedoklovu filozofsku tezu o četirima elementima (voda, zrak, vatra, zemlja), koja ljudsko tijelo i emocije dovodi u metaforičku vezu sa sveukupnošću prirode i njezinom stvaralačkom ulogom. Kružno kretanje oko instalacije vizualizira teoriju o cikličnoj izmjeni nastajanja i nestajanja, a potencira je zvučni segment rada i vizualni prikaz, koji ukazuje na četiri životne faze, od rođenja do smrti. Prvi videozapis prikazuje razdoblje unutar majčine utrobe, najranije trenutke i oblikovanje pojedinčeve svijesti. Tu životnu etapu karakterizira osjetilna deprivacija, odnosno stanje sužene i minimalizirane svijesti, koja ukazuje na izvanjsku sigurnost i zaštitu. Drugi videozapis predstavlja fazu adolescencije. Plešući na krovu zgrade i izazivajući njezin rub, autor implicira izlazak iz tijeka predvidljivosti, iz osjetilnog minimuma ulazi u maksimum. Susreće prva iskušenja i prve rizike, suočava se s granicama i otkriva slobodu i strah. Treći videozapis nagoviješta fazu odrastanja, submisije i prisilnog sagledavanja stvarnosti, odnosno razdoblje razvijanja introspekcije. Na snimkama se ponavlja motiv konopca, jedine veze sa svijetom neovisnim o autoru. Na trećem videu autor je obješen o konopac, što predstavlja čin samokažnjavanja, kroćenja i pristajanja na društvenu regulaciju u svrhu samozaštite. Posljednja je scena vatra, metaforičko čišćenje, odnosno crni pepeo kao njezin proizvod. U četvrtom videozapisu vidljivo je autorovo zakopavanje u pepeo nastao od prikazane lomače. Radi se o uzemljivanju, odbacivanju starih verzija sebe i prekidu s ciklusom iluzija.No autor pod utjecajem istočnjačkih tradicija čin ukopavanja u zemlju doživljava kao nagovještaj novog života, buduće obnove i rekreacije, zbog čega se snimka nastavlja prikazivati u neograničenom broju ponavljanja.
Polazište je rada osobni egocentrizam – ustanovljenje svojega ja i svijesti o njemu. Daljnja nadogradnja te vlastitosti povezana je s osvješćivanjem postojanja unutarnje dihotomije – mješavine ništavnosti i životne snage koja uzrokuje temeljnu borbu svakoga živog bića. Autorov osobni razvoj događa se kroz različite postupke autodestrukcije: utapanje, ples nad provalijom, obješanje i ukapanje. Potrebu da se do jedne krajnosti dođe putem druge definirao je i Martin Heidegger. Egzistencija osjetilnu, fizičku pojavnost dobiva u graničnom ponašanju, (u)ništenju. Borba dvaju polova dokaz je izmjene i života samog, u autorovu slučaju borba beskompromisno živi u privatnoj i umjetničkoj sferi.
Na otvorenju izložbe Renić će pred publikom izvesti performans koristeći se motivom prepoznatljive, ljetne igre iz djetinjstva. Vodeći dvoboj sa samim sobom, napadajući se i izmičući si, autor problematizira pokušaje uspostave životne ravnoteže i vlasti nad sobom. Posljednji kadar i autorov čin ostavljaju nas zatečene pred pitanjem je li prekid igre samo dio neizbježnog razvojnog procesa.” – Ana Čukušić