“Predgovor izložbe pred vama je anegdota o maštovitim kompromisima domaćeg tržišta umjetnina, koje je u najmanju ruku zaslužilo izložbeno predstavljanje.
Nakon izložbene turneje skulptura “Forma koja je otišla u crveno” autora Tomislava Hršaka zapela je za oko kolekcionaru Domagoju Šiljegu. Situacija koja je uslijedila poznata je mnogima. S jedne strane otvorenost i želja da se podrži profesionalna umjetnička produkcija, s druge budžet koji, iako dobronamjeran i osviješten, ipak ima granice. Jer na kulturu i umjetnost troši se višak novca koji ostane nakon što se podmiri realnost, no čak i tada interes nije velik jer umjetnost tu preostalu “crkavicu” dijeli s ostalim luksuzima. Stoga je prijedlog zainteresiranog kupca bio privlačan i razumljiv – zamijeniti drvo za drvo, maslinu u masliniku nedaleko od Metkovića za drvenu skulpturu. Transakcija koja ne traži banku, već povjerenje, razmjena koja potvrđuje da domaće tržište umjetnina još uvijek posluje u valuti koja oscilira u području simboličkog, duhovnog kapitala. No, unatoč svemu, potvrđuje i da umjetnost i dalje pronalazi načine da cirkulira, ovoga puta kroz maslinike.
Tomislav je učinio ono što bi svaki dosljedan autor učinio – pretvorio ju je u novo umjetničko djelo. Neizbježan nastavak ionako nekonvencionalne priče jest prvo umjetničko uje, premijerno predstavljeno u našoj galeriji. Uje koje nosi pečat skulpture iz koje je, posredno, proizašlo, ali zadržava i sve njezine karakteristike: monumentalnost, prostornost i institucionalni okvir. Štoviše, dobivši pločicu s inicijalima novog vlasnika, maslina, jedna od mnogih u masliniku obitelji Šiljeg, postaje koncept. Jednostavnim administrativnim zahvatom, gotovo birokratski, odnosno ručno pisanim “ugovorom” koji je sastavio kupac, komad prirode prešao je u područje ideje, a vlasništvo je postalo umjetnička kategorija. U izvedbu novog rada uključuje se i multimedijska umjetnica Glorija Lizde, čija se praksa bavi temama nasljeđa i obiteljske memorije; fotografirajući Tomislavovu maslinu unutar maslinika koji se i sam prenosi s oca na sina, ona bilježi primjer očeva posvećenog rada, pri čemu se fizički rad ponovno premeće u umjetnički.
Granica između djela, procesa i vlasništva nije uvijek jasna i čvrsta, nego je spremna na pregovore, zamjene i povremene improvizacije. U toj zoni pregovora, gdje se događaju redefinicije, umjetnost ne gubi svoju vrijednost; naprotiv, pokazuje izvanrednu sposobnost prilagodbe i, ono najvažnije, sposobnost da se iznova osmisli.” – Ana Čukušić