KVART udruga za suvremenu umjetnost

KVART udruga za suvremenu umjetnost

Put Trstenika 1/ 21000 Split
galerijakvart@gmail.com
+385 (0) 99 496 6 576

“Unutrašnju nestabilnost uzrokovala je činjenica da su se dvije suprotne sile sukobile u meni, boreći se za prevlast. Prva je bila nagon za samoodržavanjem. Druga sila - koja je bila ukorijenjena i koja je svom snagom djelovala na uništenje moje unutarnje ravnoteže - bijaše moj nagon prema samoubojstvu - taj ustrajni i tajanstveni nagon kojem se čovjek često nesvjesno predaje.” (Yukio Mishima, Ispovijedi maske)

Citat Yukija Mishime zapisan u njegovu autobiografskom romanu Ispovijedi maske književni je blizanac instalaciji Marina Renića. Prisjećajući se događaja iz formativnih godina života, Mishima retroaktivno promišlja o osjećaju straha, opsjednutosti tjelesnim, suicidalnosti i pokušajima svladavanja žestine vlastitih želja. Renićeva videoinstalacija autorov je govor u prvom licu, u kojem verbalizira proživljeno iskustvo, ali i nadolazeće, odnosno pretpostavljeno, koristeći se medijem video performansa. Pritom se referira na Lacanovu teoriju identiteta i na traženje sebe izvan društvenih uloga, pronalazeći odgovore u povezanosti tijela i uma. Kao i na Empedoklovu filozofsku tezu o četirima elementima (voda, zrak, vatra, zemlja), koja ljudsko tijelo i emocije dovodi u metaforičku vezu sa sveukupnošću prirode i njezinom stvaralačkom ulogom. Kružno kretanje oko instalacije vizualizira teoriju o cikličnoj izmjeni nastajanja i nestajanja, a potencira je zvučni segment rada i vizualni prikaz, koji ukazuje na četiri životne faze, od rođenja do smrti. Prvi videozapis prikazuje razdoblje unutar majčine utrobe, najranije trenutke i oblikovanje pojedinčeve svijesti. Tu životnu etapu karakterizira osjetilna deprivacija, odnosno stanje sužene i minimalizirane svijesti, koja ukazuje na izvanjsku sigurnost i zaštitu. Drugi videozapis predstavlja fazu adolescencije. Plešući na krovu zgrade i izazivajući njezin rub, autor implicira izlazak iz tijeka predvidljivosti, iz osjetilnog minimuma ulazi u maksimum. Susreće prva iskušenja i prve rizike, suočava se s granicama i otkriva slobodu i strah. Treći videozapis nagoviješta fazu odrastanja, submisije i prisilnog sagledavanja stvarnosti, odnosno razdoblje razvijanja introspekcije. Na snimkama se ponavlja motiv konopca, jedine veze sa svijetom neovisnim o autoru. Na trećem videu autor je obješen o konopac, što predstavlja čin samokažnjavanja, kroćenja i pristajanja na društvenu regulaciju u svrhu samozaštite. Posljednja je scena vatra, metaforičko čišćenje, odnosno crni pepeo kao njezin proizvod. U četvrtom videozapisu vidljivo je autorovo zakopavanje u pepeo nastao od prikazane lomače. Radi se o uzemljivanju, odbacivanju starih verzija sebe i prekidu s ciklusom iluzija. No autor pod utjecajem istočnjačkih tradicija čin ukopavanja u zemlju doživljava kao nagovještaj novog života, buduće obnove i rekreacije, zbog čega se snimka nastavlja prikazivati u neograničenom broju ponavljanja. Polazište je rada osobni egocentrizam - ustanovljenje svojega ja i svijesti o njemu. Daljnja nadogradnja te vlastitosti povezana je s osvješćivanjem postojanja unutarnje dihotomije - mješavine ništavnosti i životne snage koja uzrokuje temeljnu borbu svakoga živog bića. Autorov osobni razvoj događa se kroz različite postupke autodestrukcije: utapanje, ples nad provalijom, obješanje i ukapanje. Potrebu da se do jedne krajnosti dođe putem druge definirao je i Martin Heidegger. Egzistencija osjetilnu, fizičku pojavnost dobiva u graničnom ponašanju, (u)ništenju. Borba dvaju polova dokaz je izmjene i života samog, u autorovu slučaju borba beskompromisno živi u privatnoj i umjetničkoj sferi. Na otvorenju izložbe Renić će pred publikom izvesti performans koristeći se motivom prepoznatljive,ljetne igre iz djetinjstva. Vodeći dvoboj sa samim sobom, napadajući se i izmičući si, autor problematizira pokušaje uspostave životne ravnoteže i vlasti nad sobom. Posljednji kadar i autorov čin ostavljaju nas zatečene pred pitanjem je li prekid igre samo dio neizbježnog razvojnog procesa.

Ana Čukušić

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Izloženi radovi nastali su u sklopu kolegija Specijalizacija – Slikarstvo 1 u zimskom semestru akademske godine 2023./2024., pod mentorstvom doc. art. Lane Stojićević, na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost Umjetničke akademije u Splitu. Kao poticaj za nastanak radova, studenticama ovog puta nije bila zadana tema, već samo tehnika. Radi se o cijanotipiji, čiji su proces savladale uz pomoć Glorije Lizde, vizualne umjetnice i stručne suradnice s Odsjeka za film i video, koja je pozvana da im u sklopu nastave održi radionicu i javnu prezentaciju svojih radova. Cijanotipija je tehnika koja se nekoć često koristila za umnažanje tehničkih nacrta, a radi se o fotografskom procesu koji rezultira specifičnom plavom bojom. Iako se zbog načina nastanka slike pomoću svjetlosti radi o fotografskoj tehnici, cijanotipija pruža razne mogućnosti vizualnog predočavanja – od transfera crteža, fotografije, predmeta do njihovih kombinacija. Sve navedene mogućnosti cijanotipije studentice prikazuju izloženim radovima, koji su medijski ujednačeni, ali sadržajno raznoliki. U istoj tehnici istraživale su teme koje su im osobno bliske te su prezentirale svojevrsne nacrte za narative koji nude mogućnost širenja i izvan okvira ovih radova. Radovi se tematski kreću od istraživanja obiteljskog i arhitektonskog nasljeđa, imaginiranja znanstveno-fantastičnih scenarija inspiriranih putovanjima trajektom, kreiranja alternativnog portreta kazališne institucije i djelatnosti, do propitivanja suvremenog tretmana tradicijskih običaja i tehnika.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Izložba Autokod slikara Antona Davidovića primarno odražava etičan pristup slikarstvu i umjetnosti, suprotstavljen očekivanjima današnjega vremena i trendovima brze proizvodnje. U Davidovićevim radovima nema raskošnih gesti niti zavodljivih poruka, a nema niti unaprijed zadanih ciljeva. Umjetnost se naprosto događa u trenutku i korespondira s autorom. Štoviše, nepredvidljivost se očituje i u procesu. Slika ponekad nastaje iz pomišljaja, a ponekad iz poteza. Antonov svjetonazor infiltriran je u njegovo slikarstvo kao reakcija na vodeći umjetnički diskurs, kojemu je cilj impresionirati izvedbenom nepogrešivosti i produkcijskim senzacionalizmom. Osobni sloj pretače se na kritiku institucionalizma i poljuljanih vrijednosti, prelazi u komentar okruženja. U tematski heterogenoj sveobuhvatnosti izloženih radova, kojima je jedini cilj prikaz unutrašnjosti prožete autorovom istinom, očituje se pojam Stuarta Halla, decentriranoga subjekta. Nestankom metanarativa u društvu i pojavom fragmentiranog diskursa događa se i pomicanje osobnoga centra. Identitet se neprekidno preobražava. Lišeni mogućnosti određivanja polazišne točke vlastitoga identiteta, stalno iznova izmišljamo sebe. Stoga se svaka Davidovićeva slika “čita” kao zaseban iskaz autorove osobnosti te se u izložbenu cjelinu ne uklapa stilom, već svojom autoreferencijalnosti. Osnovni princip kojim se vodi princip je trenutne podudarnosti sa slikom koju bi o sebi htio pružiti, a koja nadilazi planirane izložbene cikluse. Važno mjesto unutar autorova slikarskog procesa zauzima gledanje tuđih radova. Gledanje uvijek uključuje i preuzimanje određenih koncepata ili barem samoprepoznavanje u viđenomu. U vizualnom jeziku Antona Davidovića tako se implementiraju jezične figure Davida Lyncha, magritovsko pojednostavljivanje izraza, autoreferencijalnost Ljube Ivančića te regionalna karikaturalna rješenja Emanuela Vidovića i Angjela Uvodića, no i mnogi osobni pristupi, koje obilježava djetinje zanesenjaštvo, karikaturalna i disproporcionalna figuracija te naivistička verzija profesionalca, koji se ne zadovoljava iskazivanjem vještine, naprotiv jednako pozdravlja svaku pa i najmanju pogrešivost.

Ana Čukušić

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

Povod za rad iskustvo je lockdowna, koje nas je primoralo na zaustavljanje i potaknulo na osvješćivanje vlastite vremenitosti, kao i na ponovno promišljanje svoje egzistencije. Izložba Bilo je vrijeme nastala je kao reakcija na aktiviranu “vremensku tjeskobu”, kako navodi autorica, ali i spoznaju da vrijeme i dalje neobazrivo teče kada sve stane. Pojmu vremena autorica pristupa želeći ga materijalizirati, fotografiju koristi kao sredstvo kojim se trenutak može doživjeti u f izičkoj dimenziji i ,,postati vječnost”, kako tvrdi Susan Sontag u tekstu O fotografiji. Izložbu u Galeriji Kvart dizajnerice i fotografkinje Ane Vuko čini fotografski triptih sastavljen od triju vizualnih alegorija, koje predstavljaju načine ovladavanja vremenskom protočnosti - strukturiranje vremena, rastezanje vremena i vraćanje unatrag. Riječ je o svojevrsnome otporu ubrzavajućemu životnom ritmu pojedinca i društva, čemu su još suprotstavljene jedino netaknuta priroda i umjetnost. Prva nastala fotografska cjelina Strukturiranje vremena raščlanjuje korijen drveta u devet fragmenata, koje se može sagledati kao dijelove ili cjelinu. Razdioba cjeline u dijelove predstavlja prvi autoričin prijedlog upravljanja vremenom. U drugoj cjelini Rastezanje vremena autorica na vlastitom licu bilježi zaustavne punktove puža, koji svjedoče o ,,rastegnutom” kretanju bez uvida u stvarno vrijeme potrebno da se prijeđe put od jednoga do drugog mjesta. Posljednja cjelina Vraćanje unatrag tematizira repetitivnost. Udaranje valova o obalu uvodi u stanje kontemplacije i lišenosti svijesti o trajanju. U prirodi vremenske koordinate popuštaju, protok vremena manje je zamjetan, stoga budnije promatramo sebe i svijet, samosvjesniji smo. Važnost polaganosti u kontekstu fotografskog medija artikulirao je i Roland Barthes zaključivši: ,,Usporavam da bih imao vremena napokon znati.”

Ana Čukušić

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

„Osamotne okolnosti“ su nešto sasvim drugačije: fuzionirani grafičko-literarni magazin u kojem je autor, bezobrazno višestruko nadareni Enver Krivac, nacrtao i napisao četiri broja novina, spojio ih u art book koji sa suvremenim artom, ugušenim korektnošću i kalkulacijama, nema baš nikakve veze. Ovo je kompendij umjetnosti za koju smo već zaboravili da postoji, recimo one američkih underground stripova sa svim svojim provokacijama formalne i sadržajne naravi, anarho-liberalnim iskakanjima i (auto) ironijama. Krivčevi stripovi i ilustracije grafički najviše baštine od sirovosti, autsajderstva i igranja s nesvjesnim art-bruta i ekspresionističkih linija i smisaonih fragmenata, voli on i dadu, ali iznad svega crtež, posebno njegovu plošnost, pa onda filmsko montiranje, uvećavanje… (P)opis svih heterogenih utjecaja i tehnika (tuš, kolaž, rasteri, akvareli, fotografije, letrizam, hibridni blagoslov kompjutera…) je beskonačan kao i autorova radoznalost i zaigranost. Krivčeve kratke priče su također raznovrsne i obilježene sklonosti eksperimentu, igri s jezikom koja ponekad vodi do delirija – zna on i pripovijedati, ali mu je to dosta dosadno – paradoksima, humoru i crnom humoru, što ih uz tematiziranje i traumatiziranje malograđanštine veže u kompatibilnu cjelinu ove knjige koju je svojim dizajnom armirao Damir Bralić. „Osamotne okolnosti“ možete čitati redom ili rendom, ali gdje god zagrabite dohvatit ćete vanserijsko umijeće i umjetnost. Jer umjetnost ne haje za umjetnost.

Kruno Lokotar

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

Atmosferična izložba Mihaela Frančića naziva Carstvo seže do suvremenog doba, a nadahnuta je neprestanom preobrazbom gradskoga tkiva, urbanom transformacijom, izmjenom povijesnih, političkih i društvenih kulisa, gradskih vizura te proizvodnjom monstruoznih struktura megalomanskih pobuda. Sliku grada autor koristi metaforički kako bi progovorio o izgubljenom i dezorijentiranom pojedincu, koji oduvijek vjerno služi tim carstvima prilagođavajući se njihovoj neuhvatljivoj nestalnosti i njezinoj ulozi u ubrzanju života te tako postajući nezasitan, sve više nalik na carstvo, obuzet neprestanim osvajanjem prostora. Iz tog su razloga Frančićevi neboderi izgrađeni od taloga kave – pogonskoga goriva sveopćega ljudskog ubrzanja i trezvenosti, spremnosti za nošenje sa svakodnevnim izazovima. Konzumacija kave natprirodno razbuđuje naše stanice, šokira organizam i doprinosi dojmu učinkovitosti. Time preuzima ulogu alata kojim izvanjsko carstvo uspostavlja kontrolu nad unutrašnjim propisujući optimalno vrijeme za odmor. No uloga crnog napitka u radu tumači se osim društvenim kontekstom i povijesnim te političkim, primjerice ulogom kave u kolonijalizmu u zemljama u kojima se kultivirala i njegovim refleksijama na današnjicu. Upravo su to teme kojima se Mihael bavio u svojim ranijim radovima Satnica i De-Generation, kada je također, tada posežući za motivima odjeće i obitelji, ukazivao na konzumerizam, robovlasništvo i eksploataciju radnika u zemljama Trećeg svijeta i druge deformiranosti društvenih sustava. Radeći dvije godine iscrpno na ovom radu, Frančić otkriva treći sloj, osobni. Intenzivno razmišljajući o položaju umjetnika i vlastitome položaju u društvu, zidanje carstva postaje svojevrstan terapijski bijeg u kreaciju minijaturne verzije društva po svojoj mjeri. Frančićeve zgrade napravljene su u formi makete (neodoljivo nalikuju na zgrade u okolici Galerije Kvart), no izlaze izvan očekivanog formata, koji prestaje biti funkcionalan, lako saglediv i sveobuhvatan. Izdužuju se do nelagodne disproporcionalnosti i postaju krhki monumenti, fragilni kao carstva, društva i odnosi.

Ana Čukušić

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

Ključna dilema je kako naslikati i opisati određeno mentalno stanje? Možemo li zamisliti mentalno stanje neovisno o čovjeku ili čovjeka lišena mentalnog stanja? Ili čak i takvom čovjeku dodjeljujemo mentalnu kategoriju? Upravo iz ovih razloga slike Marije Petrović nisu portreti, štoviše niti psihološki portreti, one su autoričine vizualne interpretacije, preslike mentalnog stanja nepovratnog beznađa, potištenosti i apatije, gubitka interesa za svijetom oko sebe i u sebi. Naslikani likovi nalikuju jedni drugima, nemaju naglašene individualne crte, većina ih je rodno neodređena, štoviše izraz im je nerijetko prebrisan. Njihova vanjština je u službi stanja, njegov odraz i posljedica nutrine. Na Marijinim slikama precizirani su samo oni elementi, koji bi nam mogli pomoći u prepoznavanju tjeskobna stanja, solidariziranju s onima koji od njega pate, njegovom normaliziranju unutar općeg diskursa te prihvaćanju kao dijela društva. Kako bi naglasila otpor društva prema svakom iskazu nejakosti, najviše pažnje i slikarske razrade pruža šareno obojenim kostimima, maskama, smiješnoj dotjeranosti likova, koja upućuje na skrivanje iza lažno radosne ljušture, savršenosti kojoj težimo. Koncept se rastvara kroz slikarski proces, nadograđuje množenjem pristupa, promišljanjem novih slikarskih slojeva i struktura. Ako je lik u funkciji sadržaja, tada je pozadina iza njegovih leđa samostojeća apstraktna slika, posveta slikarskom zanatu i njegovim nikada dokraja prohodnim prostranstvima, čije otkrivanje može biti samospoznajno. Na izložbi naziva Circus Tragicus, koju uz nove radove čini i nekoliko slikarskih primjeraka iz diplomskog rada Stanja – Osuđenost na slobodu, Marija Petrović otvara novu dimenziju, stvarajući efekt začudne nelagode pred karikiranom neusklađenošću vanjskog i unutrašnjeg i krivnju negledanja, krivnju za naš život “samo pokraj”.

Ana Čukušić

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

Casper de Jong (NL) kroz svoj razigrani interaktivni rad istražuje što nas povezuje i pokreće kao ljude. Kombinirajući kazalište, etiku i složene ljudske emocije, Casperova umjetnička praksa nudi lagan pristup razgovoru o integraciji tehnologije u naše živote, umove i okoliš. Time potiče ljude na razmišljanje o dobrim i opasnim stranama tehnologije. Casper de Jong (NL) explores what connects and moves us as humans through his playful interactive work. Combining theatre, ethics and complex human emotions, Casper’s artistic practice offers a light-hearted approach to the conversation around the integration of technology into our lives, minds and environment. In doing so, he provokes people to reflect on the good and the dangerous sides of technology.

www.casperdejong.com

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

Stoljeće u kojem živimo primijenilo je reciklažne postupke u sve sfere ljudskog djelovanja, od mode do ekologije. Strategije nošenja s globalnim zatopljenjem, gomilama smeća i manjkom prostora promijenile su i umjetnost 21. stoljeća, koja se spremno prihvatila uloge spremačice. Izložba naziva Garage Sale Matije Šantića priziva prvu stanicu njegova stvaralačkog procesa, koja započinje nabavom rabljene robe, čije smještanje iz neutralnog u galerijski prostor finalizira započetu redefiniciju značenja i ponovnu uporabu znakova. Autor, neopterećen spomenutom društvenom ulogom svojih radova, uporabljenim predmetima koji pune naš životni prostor i postaju teret daje novi potencijal. Pritom se koristi kolažnim postupcima te slikarskim intervencijama na fotografijama. Lišena naoštrene sugestije i intencije da ikoga uvrijede ili veličaju, kompozicijska rješenja isključivo su estetski motivirana, a povezana su s oblicima i veličinama predmeta koji su procijenjeni kao odgovarajući pridruženom okviru. Izložba stoga nije tematski određena. Štoviše, inzistira upravo na spontanosti kreacije i različitosti ideje, što gledatelju dopušta potpunu interpretacijsku nesputanost. Pozvani ste naprosto istraživati. U izrazu se odražava autorova pripadnost street artu, iz kojega preuzima slobodniji odnos prema materijalima i tehnikama, odmak od konvencionalnog pristupa umjetnosti te anonimnost, iskazanu suptilnim grafiterskim potpisom. Nadalje, izloženi radovi na tragu su neodadaističke i postdišanovske tradicije umjetničko-životnih oblika, estetizacije svakodnevice i deestetizacije umjetnosti. Umjetnost se nudi svugdje i u svemu. Stoga je prilikom licitacije za Matijino čudnovato skladište Galerija Kvart hrabro ponudila najvišu ponudu.

Ana Čukušić

---------------------------------------------------------------------------------------------------------

Na početku ove krize prijateljica povjesničarka umjetnosti i kustosica, potaknuta mojim aktivnim pisanjem, rekla mi je da je uvijek mislila da je ono što radim i pišem dio nekog umjetničkog koncepta. U tom trenutku je shvatila da ja doista vjerujem u ono što kao umjetnik govorim. Takva pozicija je jasno izražena u manifestu Smrt publike kojeg sam napisao 2018. godine i kojim sam se obvezao na odmak od umjetnosti, proglasivši se nakon toga ‘čovjekom s iskustvom umjetnika’. Svako ‘izlaganje’ radova (izložba) nakon tog manifesta je za mene problematično, moram mu dati novo značenje i kontekst. Osvijestio sam da više ne izlažem radove nego stavove, sadržaj. Riječ ili tekst je u tom smislu dovoljna, primjerena, ali zahtjevna, teško se ‘čita’, oštra je, ne daje prostora interpretaciji i osobnom čitanju, iako je ono neminovno jer je uvjetovano predznanjima i predrasudama. Zato pokušavam biti eksplicitan, didaktičan, ukazivati na stvari, objašnjavati i propovijedati. Sve navedeno je prema staroj suvremenoj paradigmi suprotstavljeno umjetničkom od kojeg se očekuje hermetičnost, nejasnost, impliciranje, aluzija, pitanje, čarolija i iluzija medija. Te kvalitete nastojim izostaviti, iako ne u potpunosti jer koristim to iskustvo za jasno, nedvosmisleno i direktno izgovaranje ‘onoga što umjetnik želi reći’. Svjesno ulazim u rizik (koji se sve češće realizira) da se moja strategija iščitava kao pretenciozna, patetična, ukazivanje prstom. Zbog takve jasnoće, ‘publika’ (koja još uvijek nije svjesna da više nije pasivan promatrač nego da i ona izvodi) se pozicionira u odnosu na sadržaj s kojim se slaže ili ne slaže. To i jest cilj mojeg djelovanja, da forma i medij postanu nevidljivi, prisutni, ali nebitni, da se razgovor vodi oko sadržaja.Smatram da je poruka medij, mentalna kategorija i da je riječ minimalna umjetnička forma. Duhovni rat kojeg spominjem u svojim radovima vodi se upravo u tom, nematerijalnom, digitalnom, duhovnom prostoru. Vodi se borba za ovladavanjem narativom, informacijom, riječju, za kontrolom diskursa, jer duboko smo zašli u kapitalizam nadzora ili ovisnosti kako ga neki teoretičari nazivaju. Moja ‘umjetnička’ pozicija dobro je opisana u jednom komentaru kolegi Nemanji Cvijanoviću koji je reagirao na fotografiju koja dokumentira ‘kalanje’ komada drva na kojem piše Istina, sjekirom na kojoj piše Ikona. https://www.facebook.com/tomislav.brajnovic.7/posts/10158896894329476

Nemanja C.: ‘I ovo je ikona. Nije li to istina?’ Na početku ove krize prijateljica povjesničarka umjetnosti i kustosica, potaknuta mojim aktivnim pisanjem, rekla mi je da je uvijek mislila da je ono što radim i pišem dio nekog umjetničkog koncepta. U tom trenutku je shvatila da ja doista vjerujem u ono što kao umjetnik govorim. Takva pozicija je jasno izražena u manifestu Smrt publike kojeg sam napisao 2018. godine i kojim sam se obvezao na odmak od umjetnosti, proglasivši se nakon toga ‘čovjekom s iskustvom umjetnika’. Svako ‘izlaganje’ radova (izložba) nakon tog manifesta je za mene problematično, moram mu dati novo značenje i kontekst. Osvijestio sam da više ne izlažem radove nego stavove, sadržaj. Riječ ili tekst je u tom smislu dovoljna, primjerena, ali zahtjevna, teško se ‘čita’, oštra je, ne daje prostora interpretaciji i osobnom čitanju, iako je ono neminovno jer je uvjetovano predznanjima i predrasudama. Zato pokušavam biti eksplicitan, didaktičan, ukazivati na stvari, objašnjavati i propovijedati. Sve navedeno je prema staroj suvremenoj paradigmi suprotstavljeno umjetničkom od kojeg se očekuje hermetičnost, nejasnost, impliciranje, aluzija, pitanje, čarolija i iluzija medija. Te kvalitete nastojim izostaviti, iako ne u potpunosti jer koristim to iskustvo za jasno, nedvosmisleno i direktno izgovaranje ‘onoga što umjetnik želi reći’. Svjesno ulazim u rizik (koji se sve češće realizira) da se moja strategija iščitava kao pretenciozna, patetična, ukazivanje prstom. Zbog takve jasnoće, ‘publika’ (koja još uvijek nije svjesna da više nije pasivan promatrač nego da i ona izvodi) se pozicionira u odnosu na sadržaj s kojim se slaže ili ne slaže. To i jest cilj mojeg djelovanja, da forma i medij postanu nevidljivi, prisutni, ali nebitni, da se razgovor vodi oko sadržaja.Smatram da je poruka medij, mentalna kategorija i da je riječ minimalna umjetnička forma. Duhovni rat kojeg spominjem u svojim radovima vodi se upravo u tom, nematerijalnom, digitalnom, duhovnom prostoru. Vodi se borba za ovladavanjem narativom, informacijom, riječju, za kontrolom diskursa, jer duboko smo zašli u kapitalizam nadzora ili ovisnosti kako ga neki teoretičari nazivaju. Moja ‘umjetnička’ pozicija dobro je opisana u jednom komentaru kolegi Nemanji Cvijanoviću koji je reagirao na fotografiju koja dokumentira ‘kalanje’ komada drva na kojem piše Istina, sjekirom na kojoj piše Ikona. https://www.facebook.com/tomislav.brajnovic.7/posts/10158896894329476 Tomislav B.:’To je taj paradoks Nemanja o kojem smo razgovarali. Da bih radikalno napao ikonu služim se slikom, umjetnošću. Otuda moj pokušaj izlaska iz umjetnosti napuštanjem paradoksa, ali ti onda kažeš: to nije umjetnost jer nema paradoksa. Ljudima je odbojan direktan iskaz, jer nema paradoksa, nudi se odgovor, a ne pitanje. Ove ‘slike’ su konceptualni, pojmovni rebusi, zapravo riječi, pokušavaju ukazati na određeno značenje, ali s obzirom na to da koriste sliku, postaju višeznačni, čitaju se na razne načine. I treba razlikovati intenciju, namjenu, razliku između ikone (slike koja pokušava reprezentirati duhovno, ‘sveto’) i slike kao riječi, pojma u rebusu, metafore. Otuda moj pokušaj napuštanja umjetnosti s namjerom jasnog progovaranja i ne prepuštanja publici prostora za tumačenje jer ono je nejasno, neprecizno, ne pomiče stvari. Smatram da je kasno za takve suptilne i dugotrajne pomake (ako ih uopće ima), a i nema više ni publike, svi su unutra, svi izvode. Vrijeme je jasnog progovaranja i u tom smjeru se krećem, tražim modus(e) i metode djelovanja i ponekad upadam u umjetnost koju sam već deklarativno zatvorio. Taj ‘upad’ je zapravo strategija ‘i takvog’ progovaranja, korištenja umjetničkog iskustva, zbog ublažavanja jasnog izricanja osude prema kojem se krećem(o).’ Jasno izraženi stavovi za sobom povlače posljedice, sužava mi se prostor djelovanja, a često i onemogućuje, pogotovo ako se radi o nekom službenom kontekstu, znanstvenim radovima, simpozijima ili zbornicima. U tom smislu zahvaljujem kolegama Luki Duplančiću i Borisu Šitumu na širini i inkluzivnosti, na mogućnosti da u Splitu iznesem svoje recentne stavove.

Tomislav Brajnović

---------------------------------------------------------------------------------------------------------